Dragi naši u Kristu, mnogi od vas ste čuli za saobraćajnu nesreću koja nam se dogodila 23.04.2008. Zahvaljujemo svima za vaše molitve te da se radujete zajedno sa nama, za veliko čudo što je Gospod Isus Krist učinio za našu Lidiju.

Kao i obično u srijedu navečer smo išli na kućnu molitvu, a usput smo trebali pokupit jednu grijalicu. Na izlasku s autoputa od nazad nas je udario veliki kamion sa teretom od 60 tona, koji je išao velikom brzinom i to bez kočenja. Od silnog udara, auto je odbačen na drugu stranu ceste te smo kao metak završili na željeznoj barijeri. Auto je uništen i sa stražnje i sa sprednje strane. Sve desilo iznenada, strahovito brzo, u sekundama. U autu je bila cijela naša obitelj, nas petoro. Samo Gospodnja milost je da nismo svi na mjestu ostali mrtvi. Ja sam zadobio samo lakše povrede, moji prednji zubi su od udarca potisnuti unutra. Moja supruga (Jasna) i ja smo se pogledali te pogledali našu djecu koja su bila na zadnjem sjedištu auta. David i Suzana su bili u redu ali naša Lidija (8 godina) je bila bez svjesti. Nije se vidio nikakav trag porvede osim što je bila jako bljeda. Kad je došla prva pomoc ustanovili su da je u veoma dubokoj komi (glascow coma reading). Mjera njezine kome bile je jako niska, svega 3 od mogucih 15, a zjenice oba oka nisu se pomjerale (non reactive). Ja sam sa njom otišao u ambulantnim kolima do bolnice. Odmah su snimili njezin mozak a rezultat je pokazao da je dobila vrlo ozbilnju moždanu povredu (jaki potres mozga). Lobanja joj je na puno mjesta popucala a takoder je imala na više mjesta unutarnje krvarenje u mozgu. Odmah su je prikopcali na instrumente za pratnju vitalnih znakova i cijev za disanje, za dovod kisika. Istu noc prebacili su je u Randwick, specijalnu djeciju bolnicu u odjel intenzivne njege.Tamo su još jednom detaljnije snimili njezin mozak (CT brain scan). Tada još nismo znali ozbiljnost njezine povrede i da je bila u tako kritičnoj situaciji, jer nam doktori nisu puno kazali. Tu noć je Jasna ostala sa Slađanom (sestra iz zajednice) a brat Zdravko je dvoje djece i mene odvezao kuci. Bila je to jako teška, duga i neizvesna noć provedena u molitvi, ali uz divnu Gospodnju zaštitu naša Lidija nije preminula te noći, iako se po prognozama doktora to trebalo dogoditi. Do jutra glava joj je jako otekla, te su joj probušili  rupu na lubanji da uvuku žicu za mjerenje pritisaka u mozgu. Isto poslijeopdne glavni doktor nas je pozvao na obiteljski sastanak, da nas obavjesti o rezultatima snimka njezine glave. U tom ragovoru nam je rekao da je njezina povreda jedna od najgorih i da je situacija vrlo ozbiljna i kritčna. Otvoreno nam je rekao, da kolikom brziniom njezina glava otiče, ne vjeruje da ce ona preživjet ovu strašnu povredu. Dao joj je samo 40% šanse da preživi.

Iako nam je bilo jako teško, ta strašna vijest nas nije mnogo uznemirila nego smo doktoru posvjedočili da mi imamo Isusa Krista koji je ljekar nad ljekarima i koji može Lidiju izlječiti. Tako smo vjerovali da ju je Gospod htio uzeti, ona bi poginula na licu mjesta. Tada još nismo mogli vidjeti da će ono što ce Gospod učiniti biti za svjedočanstvo mnogima. Isti doktor je te noći završavo smjenu a drugi (glavni) doktor je preuzeo sljedeće dane. Hitno smo javili mnogoj našoj braći i sestrama da nas podrže u molitvi a neki su vjerni javili dalje po Australiji i u druge države. Tek tada smo postali svjesni da njezin život visi o koncu. To veče moja Jasna i ja smo se zajedno očajno i bolno molili Gospodu, ako je njegova volja da nam ostavi Lidiju u životu. Moram priznati da nas je tada sotona strahovito napao, čak sa planovima o pogrebu. Umorni i iscrpljeni svim kroz što smo prolazili proteklih dana, konačno smo kasno, mirno zaspali. Te noći imao sam predivan san oko 3 sata ujutro, koji je ohrabrujuće djelovao na mene.  Sanjao sam kako se nalazim u bolnici i ulazim kroz vrata Lidijine bolničke sobe, a ona kad me ugledala sretna je skočila sa kreveta i raširenih ruku mi potrčala u zagrljaj vičući “tata, tata”. Odmah sam se probudio a neopisiva radost i mir su me preplavili u tom trenutku. Znao sam da to nije bio običan san, nego znak i ohrabrenje od Gospoda da će sve biti u redu. Nisam odolio te sam probudio Jasnu da joj ispričam što se dogodilo. Sa onim što je čula i ona je bila ohrabrena, pa smo prepustili Gospodu da On sve vodi svojom rukom. Sljedeci dan, petak navecer sakapulo se više nas vjernih zajedno sa pastorom Nadoljubom da Lidiju pomažemo uljem kao što stoji pisano u Svetom Pismu poslanici Jakovljeva 5:14-15;“Boluje li tko medu vama? Neka pozove crkvene starješine pa neka se oni pomole nad njim pomazavši ga uljem u ime Gospodinovo. I molitva vjere spasit ce klonuloga i Gospodin ce ga podici..”Dok smo još svi bili na okupu te večeri, glavni doktor je ponovo pregledo Lidiju i reko mi je da se stanje pogoršalo jer se pritisak u glavi povecao te da ne vjeruje da ce ona proživjet tu noc (tu sa mnom je bio i brat Nadoljub).  Upitao sam doktora  zašto ne otvore lubanju da dopuste mozgu mjesta da otekne van glave (to je jedna operacija koji doktori cesto rade u takvim slucajevima). Odgovorio mi je da u njezinom slucaju to nisu odlučili jer je to veoma skupa operacija, a kako vide ona i tako neće preživjeti, te su zato odlučili ostavit ju tako kako jeste. Te večeri do kasno su sa nama ostala neka braća i setre tješeći nas, i mi smo cijelu situaciju predali u Božje ruke.U subotu, rano ujutro Bog je počeo svoj začudujući rad iscjeljena. Oteklina i pritisak u glavi je naglo pao sa 38. podeoka na samo 5. na bolničkim instrumentima. To je zbunilo doktora i bio je veoma iznenađen, jer nije očekivo da će Lidiju uopće zateći živu, a kad je ugledao koliko je pritsak pao, mislio je da se instument pokvario. Skinuli su ga i prikopčali drugi, te je došlo do još većeg iznenađenja, jer je i drugi instrument opet pokazivalo peti podeok, što je potrdivalo da je pritisak stavrno pao i da je aparat bi ispravan.

Ovo nam je već bilo veliko svjedočanstvo i Jasna se prvi  put od nesreće razveselila taj dan, a to su svi molgli vidjeti. S obzirom da je to dječija bolnica mnogi roditelji su dolazili obici svoju djecu. Videći nas smirene, a znajući za kritičnu situaciju naše Lidije, pitali su nas kako možemo biti toliko smireni i bezbrižni, dok su oni jaukali i plakali za svoju djecu. Tu u odjelu za intenzivnu njegu smo imali dosta prilike da posvjedočimo drugima, da je naše pouzdanje u Gospoda Isusa Krista. Imali smo priliku posvjedocčti jednoj muslimanskoj obitelji i dati traktate. Onim što se dogadalo sa Lidijom doktoru nije bio dovoljan znak početka njezinog oporavka, nego je ostao tvrd i pozvao nas je na drugi sastanak. Kazao je da njezine zjenice oka i dalje ne pokazuju nikakvu reakciju na svijetlo, što je dovoljan znak da je njezin mozak jako  povreden. Iz njegovog iskustva kako je tvrdio, s obzirom da je preživjela toliki pritisak  ako se i probudi nikada necće biti normalna, niti će ikada napraviti neki pravi pokret (pokret povezam sa mozgom) nego samo nekontrolirane pokrete.  Posavjetovo nas je ukoliko se situacija pogorša da dozvolimo bolnici da ništa ne poduzmaju, nego da iskopčaju instrumente. Dodao je da je za nju bolje da prirodno završi život, jer u stanju u kojem se nalazi nikada neće imati normalan život, jer se iz kome neće nikada probuditi. Trudio se da nam objasni kad je u pitanju tako velika povreda, mozak se ne može sam oporaviti kao neki drugi dijelovi (koža, jetra, pluća...). Mi se sa tim uopće nismo složili i prigovorili mu što samo nakon par dana joj ne daje priliku za oporavak. Dalje nam je nastavio objašnjavati kako je mozak tako nježan kao da u zdjeli ima mekani žele, koji ima na milione tankih žilica koje idu gore dolje. Kada se jako potrese sve žilice popucaju i nikada se više ne mogu spojiti ni vratiti na svoje mjesto. Upravo tako su pokazivali Lidijini snimci i simptoni. Ponovo smo doktoru posvjedočili rekavši “vi doktori ste digli ruke od nje, i ne možete joj pomoći u ovom slučaju, ali mi čvrsto vjerujemo da će ju Gospod Isus u kojeg vjerujemo  izljeciti.

Kad je vidio da smo mi smireni i kako je Jasna raspoložena rekao mi je da joj kažem da se ne raduje prerano. Misleći da Jasni ne prevodim sve kako mi on kaže za sutradan je ugovorio prevodioca na hrvatski jezik, da joj objasni ozbiljnost situacije. Sutradan je pred tumačem sve ponovio kao na prvom sastanku. Još je dodao kako mi nemamo izbora u toj odluci, te ukoliko se zdravstveno stanje pogorša medicinsko osoblje neće ništa poduzeti da ju spasi nego će pustiti da umre,  jer u ovakvoj situaciji to je medicinsko pravo da sami odlučuju. Žena koja je došla prevadati je jako bila iznenadena našoj smirenosti u takvoj situaciji, te je Jasna i njoj imala priliku svjedočiti. Svaki put nakon sastanka sa doktorom sam se osjećao iscrpljen, jer sam znao da sotona pokušava da uništi našu vjeru i pouzdanje u Boga, kroz ono što nam je prenosio doktor. Nove molitve, čitanje Božje rječi kao i velika podrška braće i sestara, koji su unatoč svojim poslovima i obavezama redovno dolazili u bolnicu da nas podržavaju i hrabre. To nam je davalo novu snagu i nadu da je Gospod nad svom tom situacijom.  Iako je Lidija još bila u komi, oteklina se potpuno povukla i već sutradan je lijevo oko počelo reagirati na svijetlo. Naredni dan je počela pomjerati ruke i noge, a pokreti su bili normalni. Peti dan su smanjili sedative da vide dali će pokreti biti normalni.
Šesti dan sotona nas je ponovo strašno napao. Doktor nas je obavjestio da će ju sutradan premjestiti u posebnu sobu odvojenu od drugih pacijenata. Ta soba je služila da roditelji mogu provesti posljednje sate sa svojim djetetom i oplakati ga bez ometanja drugih osoba, a takoder mogu pozvati svu rodbinu i svećenika za “posljednju pomast”. Rekao nam je da su odlučili izvaditi cijevčicu iz pluća koja je donosila kisik, i da ne zna koliko ce nakon toga živjeti. Objasnio nam je da se zbog cijevčice u plućima nakupilo gnoja, a kako njezin mozak ne reagira to sama ne može izbaciti. Gotovo uvijek u takvim situacijama gnoj uguši pacijenta, a ako ga odmah ne uguši dobit će upalu pluća pa će od toga umrijeti. Odgovorili smo doktoru da mi imamo u nebu svećenika nad svećenicima koji moli za nas, koji zna našu situaciju i da će On sačuvati Lidiju.  Imao sam potpuni mir u tom trenutku i hrabrio sam Jasnu rekavši da sam potpuno uvjeren da će naša Lidija sama disati. Doktoru sam kazao neka on samo sprovede svoju odluku. Ponovo smo se te večeri žarko molili, a sutradan sedmi dan smo sa više braća i sestara uzeli post i molitvu. Doktor je došao kako je rekao i izvadio cijev, a Lidija je bez ikakve reakcije nastavila mirno disati. Kao što je doktor rekao bilo je gnoja u plućima, ali je ona to postepeno izbacivala van. Hvala Gospodu za još jedan veliki znak i Njegovu divnu milost. Za sve vrijeme što je bila u bolnici nije dobila nikakvu infekciju ili obični virus koji bi joj zatvorio disanje, što je neminovno u ovakvoj situaciji, a na što su doktori cesto uopzoravali. Desetog dana prebačena je na naš zahtjev u obični odjel, a devet dana kasnije premjestili su je u drugu bolnicu bliže našoj kući (Westmead). Drugi tim za oporavak je preuzeo njegu. Njihove tvrdnje su bile kako će Lidija ostati teški invalid, iako je stanje svakoga dana išlo na bolje. Mi nismo mnogo obraćali pažnju na ono što su govorili jer je Gospod obećao da ce se On pobrinuti. Jedan vrlo ohrabrujuci stih iz Biblije nam je mnogo pomogao a nalazi se u 1.Sam.12:16 – “Ali stanite još sada, i vidite ovu veliku stvar koju će učiniti Gospodin pred vašim očima” Videći svakodnevni napredak u njezinom oporavku bila nam je radost ići u bolnicu.  Novi doktori su bili vrlo iznenađeni videći kako je sve više otvarala oči, pocela pravilno pomjerati ruke i noge kako je izlazila iz kome. Nedugo zatim mogla je sjediti u krevetu, a kad je sa podrškom prohodala, nakon samo par dana mogla je sama hodati.
Oporavak je išao tako brzo da je svaku novu terapiju  prevazišla zbunjujući ih. Samo su gledali u čudu i svima   govorili da je ona “djevojčica čuda” (miracle girl). Ustvari ona i jeste to bila “djevojčica čuda Božjega”. I u ovoj bolnici smo upoznali roditelje bez nade, kojima smo posvjedočili o Isusu. Zadnje što joj je uzelo malo dulje vremena jest micanje sa jezikom tj. da jede i priča. Ali hvala Gospodu i to se sve vratilo u svoje vrijeme. Po Lidijinom izlasku iz bolnice cijelom timu za njezin oporavak sam podijelio traktate i napisao zahvalnice, kako nam je bilo drago da su zajedno sa nama bili svjedoci velikog čuda što je Bog učinio za našu Lidiju. Lidija je provela u bolnici dva i pol mjeseca, a sad nakon samo šest mjeseci već ide 4 – 5 dana (tjedno) u školu. Sretna je i mi sa njom. Neizmjerno smo zahvalni Gospodu za Njegovu dobrotu, jer ovo je zaista čudo koje samo naš Bog može učiniti. Pripremio sam foto album na internetu koji je dostupan svakome.
Tamo su 4 albuma sa ukupno 52 slike od početka pa sve do izlaska iz bolnice. Slobodno uđite na veb - stranice koje su niže priložene, otvorite albume i pogledajte slike, nadam se da čete biti ohrabreni da su vaše molitve zajedno sa našima uslišene i da svi zajedno možemo kazati “Isus iscjeljuje i danas!!”