U koju crkvu da idem? |
Napisao Gute Nachricht |
Ko ima pravu, stvarnu i iskrenu nameru da ljudima govori o crkvi vrlo brzo će otkriti da stoji pred dva krupna problema. Prvi je da odgovori, da objasni šta je to crkva, koje su njene osobine, kakve su joj karakteristike, odnosno šta je to što crkvu čini crkvom. Drugi je problem komunikacije. Kako da govori ljudima oko sebe da bi ga oni i razumeli? Ovaj drugi problem se nikako ne može rešiti ako crkva "tera" svoj program ne vodeći računa o stvarnosti koja se neprestano menja. Crkva je determinisana vremenom. Ona se pojavila i živi kroz istoriju. Zbog toga se ova njena osobina ne sme zanemariti. Jedan profesor teologije, obrazlažući ovo pitanje, slikovito je izjavio: "Ako ceo svet leti avionom, ne možete se voziti u fijakeru i dovikivati mu Evanđelje. Morate ući u avion". Između ostalog, u našem vremenu, ova bi izjava značila da se prvenstveno treba osloboditi vizantijskog načina razmišljanja. Osnova vizantijskog pogleda na hrišćanstvo jeste da Boga, Hrista i njegovu crkvu oslikava "toplo mistično". Svakako da crkva, koja jeste telo Hristovo, sadrži nešto od te tople mistike, od transcedentne prisutnosti, jer crkva nije organizacija nego organizam. Ipak ona ne živi izvan vremena i zato nema prava da ne uvažava svoje okruženje. Zato svaka generacija, koja želi da obuhvati svoje savremenike, mora da napiše svoje evanđelje. Svakako to neće biti neko novo peto evanđelje, nego ono staro, jedno i jedino - Hristovo Evanđelje, ali rečeno na nov način. Na način da ga onaj kome je namenjeno razume. U razmatranje crkve može se krenuti iz više polaznih tačaka. Ja ću krenuti od pojma denominacija, konfesija ili, kako to neupućeni ljudi kažu - vera. Današnji svet, u verskom pogledu, globalno govoreći čine tri osnovne grupacije. Te su grupacije geografski prilično oštro razdeljene. Kada posmatramo istočnu granicu Evrope, vidimo i jasnu granicu između hrišćanstva i islama. Sve zapadno od te granice, čak do zapadne obale američkih kontinenata, čini hrišćanstvo. U samom hrišćanstvu takođe postoje različite grupacije: Pravoslavna, Rimo - katolička (u narodu kraće zvana katolička) i Protestantska crkva. Svaka od ove tri crkve unutar sebe ima i određene različitosti, a u protestantizmu te razlike uzrokuju pojavu denominacija koje uzimaju različite nazive: Metodistička crkva, Baptistička crkva, Evanđeoska crkva... No i pored organizacijskih i teoloških razloga to je u suštini apsolutno jedna vera - hrišćanska. Da bi neko bio pripadnik bilo koje crkve, prvo mora biti hrišćanin; na isti način kao što da bi neko bio Srbin, Slovak ili Mađar, prvo mora biti čovek. Jedino ta vrsta, ljudska vrsta, može imati nacionalnu pripadnost. Nikada ni jedna sova ili krokodil neće biti Francuz ili Švajcarac. To mogu biti samo ljudi. Hrišćani su do svog naziva došli na najprirodniji i jedino valjani način. Za razliku od onih kasnijih koje smo sami sebi nadenuli i sa kojima se busamo u prsa tvrdeći da smo bolji od drugih, naziv hrišćani smo dobili. Dogodilo se to još u prvom veku nove ere u gradu Antiohiji. Do tada su Hristove sledbenike jednostavno nazivali učenicima ili sledbenicima Puta. Budući da su učenici u Antiohiji pokazivali onu prvu i najvažniju karakteristiku crkve, Hristov Duh, to nije moglo proći nezapaženo. Ljudi koji su sa strane gledali tu zajednicu "videli" su Hrista i dali su njenim članovima potpuno logično ime - hrišćani. Jer, kako ispuniti tako radikalne i čovekovom egu suprotne zahteve Hristove nauke, bez Hristovog Duha? Crkva u kojoj se ne propoveda Hrist, nego njegova načela samo je jedan od klubova. U šah - klubu se govori o Kasparovu, Gligorijeviću u tenis - klubu o Moniki Seleš, Jeleni, Ani , Noletu, a u Crkvi? U Crkvi se ne govori samo o Isusu, nego sa Isusom. Zato je prva karakteristika Crkve Hristov Duh. Mislim da nam kao Hristovoj Crkvi valja priznati da su kroz istoriju mnoge crkvene vođe, hiljadama istančanih interpretacija Božje Reči, pokušavali zaobići duh tih reči. Uglavnom zato smo i dobili srpske crkve, mađarske crkve, rumunske crkve. Crkva je telo Hristovo! Tako kaže Biblija. Gledajući današnju crkvu, ponajčešće vidimo tek bledu sliku onoga što bi crkva trebalo da bude i tada se kao domaćica zatečena iznenadnom posetom žurimo da nađemo opravdanje. Prva karakteristika Crkve je Hristov Duh i to zato što je Crkva, po definiciji, zajednica, a ne skup pojedinaca. Istina je da su mnoge današnje crkve tek skupovi pojedinaca koji se na bogosluženjima nedeljom dodiruju laktovima, a ostale dane provode individualno. Ali to nije Crkva, jer Biblija kaže da su hrišćani udovi Hristovog tela. Ne postoji na ovom svetu ništa radikalnije od Božje Reči. Svet se neprekidno, u svojoj istoriji, mučio sa međuljudskim odnosima: vlasnici i robovi, gospodari i sluge, poslodavci i radnici... Kakvo je osveženje okrenuti se od tog neprekidnog neprijateljstva i suprotstavljanja. Okrenuti se Crkvi koja je organizam, a ne organizacija; koja je Hristovo telo. Hrist je glava, a svaki pojedini vernik je deo tela. Biblija namerno koristi ovakvu sliku Crkve da bi prikazala koliko se život korenito menja kada čovek postane hrišćanin. To nije administrativno, nego stvarno pripadanje. Zato se može potvrditi da je druga osobina, Crkve zajedništvo. Duboko, iskreno zajedništvo. Crkvu Isusa Hrista, karakteriše i to što su u njoj neraskidivo udružene osobe različitog porekla, obrazovanja, jezika, pola..."U antiohijskoj Crkvi", piše u Bibliji, "bilo je proroka i učitelja i to: Varnava, Šimun zvani Niger... Manaen koji je odgojen sa Herodom tetrarhom". Šimun je bio iz nižih, najverovatnije najnižih društvenih slojeva, dok je Manaen rastao i obrazovao se uz Iroda što znači da je živeo na dvoru. U Crkvi oni žive i rade potpuno ravnopravno. Da su se držali društvenih i običajnih normi, jedan sa drugim ne bi mogli ni jednu reč da progovore. Ali u Crkvi ne važi zakon ovoga sveta, nego Božji Zakon. Zato u Crkvi nema klasnih razlika. Svako vredi kao osoba čak toliko daje Isus Hrist umro za njega. Eh, da se ovaj duh održao u kasnijim vekovima, tok crkvene istorije bi bio mnogo drugačiji, jer je crkva kasnije ponovo istakla društvene razlike i na taj način iz vidokruga izgubila Hrista. A tamo gde je Hrist nema društvenih razlika, i ne samo društvenih nego nikakvih. U Bibliji piše: "Nema tu više ni Jevreja ni Grka; Nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi samo jedan u Hristu Isusu". Ovakva izjava pre dve hiljade godina bila je smatrana više nego neozbiljnom. Robovlasnički odnos je bio, jedini odnos među ljudima. Čak je i Aristotel, kojeg držimo umnim, izjavio: "Neki su ljudi po prirodi rođeni za vladare, a drugi za robove". Kada bi u ono vreme nekom ortodoksnom Jevrejinu neko rekao da između njega i Grka nema razlike, verovatno bi mu ovaj sa čizmama skočio u stomak uz poklik: "Šta, biti isti sa tim... sa tim neznabožcem - Hula!" Kao krunu jedinstva Biblija ističe da nema razlike čak ni između muškog i ženskog, naravno, ne u biološkom već u socijalnom i društveno - pravnom položaju. A u prvom veku nove ere u antiohijskoj crkvi vidimo upravo ovakvo jedinstvo na delu. Prilikom slanja Pavla i Varnave na misijsko polje, ostale crkvene starešine uz molitvu polažu ruke na njih u znak blagoslova. Jedan od starešina je i Šimun - Niger, što znači crnac. Ponegde u crkvama belih kontinenata, a naročito u Americi, ovaj stih se retko spominje pošto mnogi vreli beli hrišćani ne bi baš da imaju puno dodira sa crncima, a kamoli da još budu jednaki sa njima. Ljudi sa Balkana na nešto ovakvo se samo osmehnu i odmahnu rukom uz konstataciju da se to kod nas ne može dogoditi. Mi smo očigledno bolji od Amerikanaca, jer kod nas crnac može biti i vernik, i starešina, i sveštenik! Ne raspravljajući da li u Pravoslavnoj ili Katoličkoj crkvi ima crnaca, postavljam sledeće pitanje: ima li Srba u Katoličkoj ili Hrvata u Pravoslavnoj crkvi? Ili, možda i mi imamo neke svoje crnce? Protestantska crkva je ove nacionalne razlike potpuno ukinula približivši se na taj način biblijskom standardu. Nažalost, uvela je pojam denominacija, pa sada iako u sebi (jedna denominacija) ima ljude različitih nacija, nema ljude iz drugih denominacija! A Biblija jasno uči da je Crkva organizam, a ne organizacija. Ona je telo Hristovo i diše Hristovim Duhom. U Crkvi ne postoje nikakve razlike; ni društvene, ni nacionalne, ni rasne, ni političke - nikakve! Nije značajno kakva tabla stoji na ulazu i da li je Crkva evanđeoska, pravoslavna, katolička, baptistička... Ono što je bitno to je da Božja milost u izobilju struji kroz nju, jer samo je ona (Božja milost), kadra stvoriti uspešne i moćne hrišćane. Uostalom, zašto je Varnava odveo Savla baš u Antiohiju? Zašto ne u Jerusalim koji je bio centar i u kojem su bili svi apostoli? Očigledno zato što je u antiohijskoj Crkvi video takve dokaze Božje milosti na delu da je shvatio kako se u takvoj atmosferi čovek može najbolje razviti. Apostoli iz Jerusalima u osnivanju antiohijske Crkve nisu imali nikakvog udela. U Bibliji o tom događaju stoji ovako: "A oni koje beše raspršilo progonstvo... kada dođoše u Antiohiju počeše propovedati... I ruka Gospodnja beše sa njima..." Crkvu u Antiohiji su osnovali, nadahnuli i vodili, današnjom terminologiom rečeno, laici. Šta je to laik? Bilo bi mi mnogo draže da izraz laik i laička služba nikada nije bio skovan. Po mom mišljenju, Bog nije zamislio da njegova Crkva bude podeljena na sveštenike i laike. Crkva je telo, a u telu, ukoliko je zdravo, ne postoje paraziti, već svaki organ obavlja svoju funkciju skladno i sinhronizovano na dobrobit celog tela. Ali kako pojam laicizam postoji, ne mogu da ga zaobiđem. Izraz laička služba koristi se za one službe u Crkvi koje obavljaju osobe, koje nisu za to plaćene, ili nisu rukopoložene, ili nemaju neko formalno akademski potvrđeno teološko obrazovanje. Istina, između onih kojima je služba u crkvi profesija i onih kojima to nije postoji razlika, ali radi se o različitim funkcijama, a nikako o različitim položajima. Pored toga, budući da je jezik živ, da evoluira, reči vremenom poprimaju neka druga, a katkada i suprotna značenja. Tako i reč laik danas ne označava amatera, čoveka koji se iz ljubavi nečim bavi, već neznalicu. Dobro je da danas u Crkvi i među sveštenicima i među laicima jača svest da je Crkva jedno telo, sa jednom službom, i da svi, bili za to plaćeni ili ne, zajedno doprinose zdravlju, rastu i razvoju Crkve. Kada se Božja Reč uzme dosledno, ona za tili čas poruši sve barikade, pa tako i prepreku između propovedaonice i klupa. Nema razlike između Jevreja i Grka, između roba i slobodnjaka... A zašto bi bilo između sveštenika i laika? U antiohijskoj Crkvi su priznavali i poštovali službu apostola, ali shvatili su i svoju odgovornost, pa su rado i savesno obavljali službe i zadatke koje je Bog pred njih postavljao. Sveštenička crkva nije oblik biblijske crkve. Crkva pripada laicima. Jednom jedinstvenom narodu, a neki iz tog naroda imaju veliku privilegiju, čast i radost da ostalom delu Crkve služe kao apostoli, proroci evanđelisti, pastiri i učitelji. lako postoje različite službe, ne postoje različiti stepeni važnosti. Bio sveštenik ili laik, pred Bogom je položaj čoveka potpuno isti. Što se tiče odgovornosti Crkve prema gradu, prema narodu u kojem je, evangelizacija je najviša zapovest koju je primila od Boga. Antiohijska Crkva je, to vidimo iz Biblije, usmerivši svoje snage i na ovo polje, ispunila jednu od svojih najznačajnijih i najvažnijih funkcija. Crkvi koja bi učinila sve osim evangelizacije srce bi prestalo da kuca. Ona bi još uvek bila telo, ali telo bez pulsa. A telo bez pulsa je leš. Zato mnoge crkve danas i liče na leševe. Zaboravile su i zapostavile evangelizaciju. Čvrsto se drže čitavih brda učene teološke gluposti (oprostite na izrazu) raspravljajući o tome ko ima a ko nema pravo umesto da Evanđelje predaju svetu. Ne znam kako po ovom pitanju stoje crkve ostalih naroda, ali kod nas je stanje, priznajmo, alarmantno. Većinska crkva, koja bi po samoj svojoj poziciji mogla vrlo efikasno da evangelizira, kao da je zadovoljna obredima koji spadaju u opis njenog rada, pa nema volje da se bavi nekim poslom koji se ne plaća. Sa druge strane protestantske crkve iz duše evangeliziraju, ali zbog svoje rascepkanosti i ne koordiniranosti malo šta uspevaju da učine. Bilo je to u vreme kada je moja kći išla u drugi razred osnovne škole. Upravo u to vreme počeo sam sa ozbiljnim proučavanjem Prve poslanice apostola Jovana. Oduševljen onim što sam otkrio, na prvom narednom bogosluženju rekoh crkvi: "Sada prekidamo sa izučavanjem svega ostalog iz Biblije i počinjemo proučavati Prvu Jovanovu poslanicu, jer to je... to je najvažnija poslanica u Bibliji!" Od tog mog otkrića prošlo je dva - tri dana kad se moja kći vratila iz škole sa zahtevom da joj nacrtam tri najvažnija saobraćajna znaka.- Takvo nešto ne postoji - odgovorio sam joj.- Kako ne postoji kada je učitelj rekao?! - začudi se ona.- Ma kakav učitelj, kakvi bakrači! - naroguših se. - Ja sam apsolvent na drumskom saobraćaju i ako u ovoj državi o saobraćaju neko nešto zna, tada sam to ja. Ne postoji najvažniji saobraćajni znak. Postoje različite situacije na drumu i različite potrebe vozača. Zato i postoje različiti saobraćajni znaci, ali svaki je najznačajniji za svrhu za koju je postavljen. Ako imaš pitanja po ovoj opširnoj izjavi koju si proučio-la slobodno nam se javi na Ova adresa el.pošte zaštićena je od spam napada, treba omogućiti JavaSkript da biste je vidjeli mi ćemo pažljivo analizirati tvoje pitanje i biblijski ti pokušati odgovoriti. Dotle, mir Božiji s tobom! Odgovara: misisinar, Nikola Mijatov-Meister |